Podrška djetetu na početku vrtića
Svakom djetetu je potrebno određeno vrijeme tokom kojeg će se prilagoditi novoj sredini, upoznati i uspostaviti odnos bliskosti i povjerenja s vaspitačicom i vršnjacima/vršnjačkom grupom.
Neka djeca se prilagođavaju brže (dovoljno im je nekoliko dana), dok je drugoj djeci potrebno više vremena, čak i do dva mjeseca. Iako je ovo individualan proces, i vaspitač i roditelj dogovaraju dinamiku boravka svakog djeteta.
Reakcije mogu biti različite: emocionalne, tjelesne, u ponašanju, a variraju po intenzitetu i po načinu ispoljavanja.
Dijete može biti veoma tužno i patiti za roditeljem. Kod neke djece može se javiti velika ljutnja i razdražljivost, naročito kada dođu kući. U vrtiću burnije reaguju mlađa djeca. Starija djeca će poslušno ući u učionicu, ali će veći dio dana biti povučena, ćutljiva, stajati pored vrata, odbijati komunikaciju s vaspitačicom i vršnjacima.
Ponekad djeca koriste tjelesne reakcije da pošalju poruku roditeljima. U ovom slučaju djeca mogu imati bolove u stomaku, glavobolje, povraćati. Ova tendencija ka izražavanju tegoba kroz tjelesne simptome poznata je kao somatizacija, i nije pod voljnom kontrolom djeteta.
Neka djeca reaguju regresijom u ponašanju. Dijete koje je prohodalo opet pribjegava puzanju, dijete koje je nedavno uspostavilo kontrolu stolice vraća se na pelenu, ono koje je koristilo govornu komunikaciju i komuniciralo riječima sada opet pribjegava gestikulacijama i sl. Razlog takvog ponašanja nije zaostajanje u razvoju. U želji da bude zaštićeno, dijete bira ona ponašanja koja mu pružaju osjećaj sigurnosti. Sve ove promjene u ponašanju prolaznog su karaktera i što su roditelji dosljedniji i odlučniji, one traju kraće.
Prilikom dovođenja u vrtić djeca se mogu ponašati na različite načine: glasno plakati, udarati, gristi, odbijati svaki kontakt, aktivnosti, jelo, spavanje. Ili, s druge strane, mogu biti pasivni posmatrači, držati se svoje igračke (prelazni predmet) ili cucle i biti mirna u nekom svom kutku.
Nekoj djeci je potrebno više vremena da se adaptiraju na okruženje u vrtiću, što može biti slučaj s djecom koja su povučena i stidljiva. Odvajanje teško podnose i ona djeca koja su prezaštićena od strane roditelja ili se do sada nisu odvajala. Kod djece jaslenog uzrasta period adaptacije pojačava strah od napuštanja. Kao posljedica takvog straha, može se dešavati da dijete i u kućnim uslovima reaguje plačem i negodovanjem kada roditelj napusti prostoriju ili vam u goste dođe do juče omiljena tetka, baka, prijateljica.
Ova pojava je, takođe, prolaznog karaktera.
Adaptacija na vrtić je posebna vrsta izazova za roditelje djece s teškoćama, pa im treba pružiti dodatnu podršku i razumijevanje.
Roditelji se takođe adaptiraju na polazak djeteta u vrtić. Pored promjena u dnevnim rutinama i načinu funkcionisanja, i roditelji se suočavaju s burom emocija. Osjećaj strepnje, nesigurnosti i zabrinutosti naročito je intenzivan kod roditelja čija djeca polaze u jaslice. Ne znaju kako će dijete reagovati na novo okruženje, da li će plakati kada se rastave, da li će uzimati hranu, hoće li ostvariti socijalne interakcije.
Adaptiranje roditelja umnogome zavisi od komunikacije s osobljem vrtića. Kada postoje razmjena informacija, jasna očekivanja, instrukcije (najčešće je potrebno kućne rutine djeteta prilagoditi rutinama u vrtiću) i uopšte spremnosti i otvorenosti roditelja za saradnju, trajanje adaptacije se smanjuje.
